Hajduštvo kao pojava trajalo je od 16. do 19. veka na gotovo celom Balkanu. Hajduci — odmetnici koji su odbijali osmansku vlast — razvili su sofisticirani sistem skrivanja plena koji uključuje tajne znakove uklesane u stene i drveće, poznate samo upućenima.
Ti znakovi, zvani "hajdučke karte" ili "klesanci", predstavljaju mape zakopanih blaga kodovane u kamenu. Istraživači su identifikovali više od 200 potencijalnih hajdučkih znakova u Srbiji, Bosni i Makedoniji, ali njihovo dešifrovanje ostaje izazov.
Najčešći motivi su: krst sa četiri tačke (označava sever i dubinu), zmija omotana oko mača (upozorenje na zamku), polumesec sa zvezdom (oznaka osmanskog plena) i jelenska glava (oznaka pravca kretanja).
Hajduci su bili organizovani u čete od 10 do 50 boraca. Svaka četa imala je svog harambašu koji je jedini znao sve lokacije skrivenih blaga. Kada bi harambaša poginuo a bez naslednika, blago bi ostalo zauvek skriveno — i takvih slučajeva je bilo na desetine.
Posebno zanimljiva je tradicija "hajdučkog testamenta" — usnog prenošenja tajne lokacije blaga na samrti, obično budnom drugu ili svešteniku. Mnogi srpski sveštenici 18. veka vodili su tajne beleške o takvim ispovestima, a ti spisi se danas nalaze u arhivama manastira.