Karađorđe (1768–1817) nije bio samo vojskovođa — bio je i sposoban organizator koji je izgradio prvu srpsku državnu blagajnu. Ustanička kasa punila se od ratnog plena, poreza, pomoći iz Rusije i donatora dijaspore. Procenjuje se da je u periodu 1804–1813. kroz karavane prošlo više stotina hiljada dukata.
Kada je 1813. ustanak propao i Karađorđe morao da beži u Austriju, a zatim u Rusiju, deo blaga je pošao s njim — ali samo deo. Prema istorijskim izvorima, značajan deo ustaničke kase ostao je u Srbiji, skriven na nekoliko lokacija.
Arhivski dokumenti Knjaževine Srbije iz 1830-ih pominju "potragu za kasama Vožda" kao zvanični zadatak prvih srpskih vlasti — bez rezultata. Knez Miloš Obrenović je lično izdao naređenja za pretragu određenih lokacija, ali nije objavio rezultate.
Tri su lokacije posebno pominjane u dokumentima: Topola i okolina Oplenačkog brega (Karađorđev rodni kraj), Orašac gde je ustanak podignut, i reka Lepenica gde su navodno bačene škrinje pre osmanskog napredovanja.
Karađorđe je ubijen 1817. na Miloševu nalog — neke teorije tvrde da je razlog bio upravo znanje o lokaciji skrivenog blaga, koje Miloš nije hteo da deli ni s kim.